Težina: Lagano
Aplikacije: 2D, 3d, općenito

Podijelio bih i obnovio sa CG Umjetnicima jedan stari trik koji sam baštinio još iz dana mojih slikarskih škola. Naime, ljudski mozak je trom, a čovjek lijen,  i navikne se na ono što radi; čula nas stalno uvjeravaju da dobro radimo (slikamo, crtamo, modeliramo), ali neki crv sumnje nam govori da to baš i nije tako. Do te mjere možemo biti poniženi, da nam kolega kojemu pokažemo rad iznenadno ukaže na strašne greške na koji se naš mozak tokom rada privikao,  na stvari koje je tolerirao.

Nekad prije, slikari su se služili mehaničkim metodama da na trenutak prevare sami sebe i vide sliku onako kako je drugi vide – neopterećeni mukotrpnim procesom stvaralaštva. Trik je bio u tome da se platno okrene naopačke ili, još bolje, da se slika pogleda u ogledalu. Odjedanput, ukazat će vam se vaša slika kakvu još niste upoznali, ali će vaš um brzo isplesti mrežu i oko te iskrivljene slike, a zloduh lijenost vas uvjeriti da je stvar ok.

Nema idealnijeg načina za saznavanje istine od davanja rad koji vam je bitan na forume, u wip (work in progress – u radu) na kritiku, u vatru. Prihvatite sve što vam kolege kažu, jer većinom što govore je istina, barem jedno 80%. 20% se odnosi na stvari koje su pitanje sklonosti, ili, “o ukusima se ne raspravlja”,ili , na stvari koje se tiču “stila”.

Tu se opet kriju zamke, jer što ste bolji i bolji, ili društveno više vrednovaniji, ljudi će vam više povlađivati pa ćete teško dobiti pravu kritiku. Naravno, autor u jednom trenutku i dolazi do toga da mu se rad nemože kritizirati, osim iz temelja, ali nemožemo dovoditi u pitanje baš “sve u svemu”, inače smo nihilisti, a ne umjetnici.

U današnje vrijeme nije potrebno ogledalo. Dovoljno je (npr. Photoshop) image – image rotation – flip horizontal da vidimo rad u svjetlu istine, barem na trenutak. Nije loše flipati sliku češće u tijeku rada, ako smo u većoj nedoumici, ili u trenucima važnih odluka kamo krenuti dalje sa slikom.

Od ove boljke će više patiti 2d nego 3d autori. 3D autori više kruže oko modela i “kreću” se po sceni, tako da je tromost nešto manja. Ipak, i tu može doći do žestokog zavaravanja. Tajna je u što većem kruženju oko modela i gledanju iz raznih ekstremnih uglova, da bi otkrili strašne deformacije na modelu kojih nismo bili svjesni dok smo gledali model mahom en face. Često zoom in-ajte i zoom-outajte, da provjerite generalne proporcije npr. nekakve ljudske figure, pogotovo ako ste se poigravali u Zbrushu bez referentnog uzorka, da bi došli do ozbiljnog modela. možda vam se um privikao da je npr. glava prevelika, noge prekratke, i slično.

No ima i ona Leonardova: nekad nekakva greška i nedorađenost na slici daju draž i još veću snagu nekakvom fenomenalnom dijelu na istoj.  U svakom slučaju, Cg autori bi se svakako trebali oslanjati na neumrle tradicije klasične umjetnosti, jer postulati koji su u njoj zadani vrijede i za ovaj naš moderni žanr.

Autor: Nenad Pantić
www.nenadpantic.com